I believe

I believe in respect, for others just the same as respecting yourself. I believe in dignity. I believe in hard work – nothing works unless you do. I believe in dedication, motivation, aspiration and achievement. I believe hard work pays off. I believe that, if you respect others the same as their choices and mind your own business – you will (mostly) get the same treatment. The ones that do not respect you despite all of that do not matter, anyway. I believe that it is unhealthy to hold grudges, that your soul withers when watered with hate and resentment. I believe in forgiving and forgetting, in looking forward, the same as letting go, even people – some are just not good for you. I believe that builing walls around yourself is unhealthy, but growing a nice hedge isn’t bad – keeping a small distance gives you a good perspective on things. I believe all storms pass and sunshine comes afterwards. I believe in an occasional leap of faith – if nothing, it’s thrilling and cathartic. I believe in following your dreams and your gut feeling instead of other people’s advices, because it’s the only way to be happy with what you choose in life. But most of all – I believe it’s crucial to believe in yourself, because if you don’t – who will? 

Intense

Toliko smo… agresivni.
Agresivni jedni prema drugima, agresivni u traženju svojih prava, agresivni u poslu, agresivni u svemu.
Toliko smo zatvoreni, zatvoreni u sebe. Bez kontakta, bez razgovora, bez razumijevanja.
Istodobno – svi smo jako liberalni i jako kul i osjetljivi na sve manjine, a sve manjine svoja prava ili nemaju ili se boje izrazit ih.
Istovremeno, samo smo prema ljudima iz svoje okoline ljutiti, puni zamjerki, kipimo, držimo riječi i emocije u sebi. Truli smo iznutra.
Jako smo otvoreni i kul, a bojimo se izrazit se jer se bojime te kul i otvorene okoline.

Sami smo, usamljeni u prepunom svijetu. Okruženi svime, sve nam je dostupno, a ničega nemamo.
U ogromnim kućama živimo sami, malih duša i srca.
Duboko nesretni i sami. Nekad i sakriveni, jer držanje za ruke na ulici nije opcija. Molitva je sramotna. Odjeća je čudna i neprihvatljiva.
Tolerantni smo samo kad nas se gleda, samo na jeziku, a duše su nam trule i prljave.
Bitno da svima govorimo kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, licemjeri. Jer prodavati pamet koju sami ne posjedujemo i pačat se u tuđa posla je najlakše. A istovremeno, doživit takvo ponašanje od drugih shvatit kao napad. Začaran krug…
People just ain’t no good.

“You didn’t see me, I was falling apart, I was a television version of a person with a broken heart.”

“you’re all whizzing about, it’s really very distracting”

Toliko ljudi, a tolika usamljenost.
Sve te misli, emocije, stavovi što ledbe glavom. Neizrečeni, usamljeni. Samoća, golema samoća.
Tražiš pomoć, nailaziš na kritiku. Krhka duša biva gažena. Osmijeh – jer nema pokazivanja slabosti. POKAŽI DA IMAŠ KIČME!
Nemaš je, zapravo… Pregažen si. Samo glumiš, sva ta gluma te čini sve slabijim, a misle da ti je sve više svejedno.
Čekam trenutak kad će se sve srušiti, ta kula od karata.
Ljudi zuje oko mene, prolaze, lebde. Dolaze i odlaze, nestaju, jer užad koju mi daju ja odbijam, jer se bojim. Bojim se ljudi, bojim se povjerenja. Bojim se da ne vide koliko sam krhka.
Ja sam jaka i sve mogu sama, ne treba meni pomoć!
(Utapam se, zapravo. Nemoj nikome reći, psssst.)
Osmijeh! Kako sam? Pa super, ja sam uvijek super.
“Šta tebi fali?” kaže moja “obitelj”.
VI mi falite, odnosno – ono što bi trebali biti. OBITELJ.
Ljudi ko ljudi, svi imamo svoje mane, greške i nedostatke. Ali ne i obitelj. Obitelj je iznad toga. Obitelj je stup, obitelj je krov, obitelj je sidro. Tužno je kad su oni koje nazivaš “obitelj” tek “ljudi”.
Zuje okolo. A ti se ne snalaziš, sve leti kraj tebe dok ti izgubljen i sam stojiš usred tog vrtloga. Lupaju te, ruše jer te ne vide. Ili ne žele vidjeti?
Neki te i iskoriste. (Ipak si tu, pa zašto ne?) A ti se ne opireš. Gaze te, a ti nemaš snage ustat. Jer si sam, jer si slab.
Leti ko lišće što vir ga vije,

za let si dušo – stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet što nema korijena.

You love who you love

1999. 
Imala sam 9 godina i prvi sam put gledala “My best friend’s wedding” iliti “Moj dečko se ženi.” Svi su uzdisali za Dermotom Mulroneyem i njegovim crooked smileom. Meni je izgledal ko moj susjed, ajme NE.
Cca 2002, taj film se po tko-zna-koji-put reprizira na HTVu, a mene lupa pubertet i shvatila sam da dečki nisu dobri samo za igranje nogometa i prebit kad ti je dosadno.
Ali nije Dermot Mulroney bio taj koji se meni dopao, nego Rupert Everett.
Naravno – čovjek je gej. Jesam prstom u drekeca, baš ga znaš pogodit, Mateja.
Sad kad smo se nasmijali mojoj vještini odabira muškaraca – možemo dalje. 
Poanta ove blesave anegdote je da ne možeš birati tko će te privući, ne možeš birati u koga ćeš se zaljubit. Pa makar on “igrao za krivu ekipu”.
I ljubavi su nespretne i komplicirane i teške i traže truda, odricanja, kompromisa, vremena. 
A opet – samoispunjujuće. Same su sebi svrha.
I nisu idealne. 
I vidjela sam i drama i svađa i prekida i preljuba iz obijesti i osvete.

Vidjela sam dovoljno da često pomislim da ne želim bit u vezi/braku, nikad, nikad, NIKAD. 

Ali vidjela sam i da ljubavi ne prestaju prekidom, razvodom, smrću. 
Vidjela sam da ne ide skupa, ne ide razdvojeno. Ljubav toliko potentna da si ju vidio samo kad bi vidio međusobne poglede. 
Iskra. A disfunkcionalno. 
Ljubav je prljava. 

Have you ever been in love? Horrible isn’t it? It makes you so vulnerable. It opens your chest and it opens up your heart and it means someone can get inside you and mess you up. You build up all these defenses. You build up a whole armor, for years, so nothing can hurt you, then one stupid person, no different from any other stupid person, wanders into your stupid life… You give them a piece of you. They didn’t ask for it. They did something dumb one day, like kiss you or smile at you, and then your life isn’t your own anymore. Love takes hostages. It gets inside you. It eats you out and leaves you crying in the darkness, so simple a phrase like ‘maybe we should be just friends’ or ‘how very perceptive’ turns into a glass splinter working its way into your heart. It hurts. Not just in the imagination. Not just in the mind. It’s a soul-hurt, a body-hurt, a real gets-inside-you-and-rips-you-apart pain. Nothing should be able to do that. Especially not love. I hate love.

 

– Neil Gaiman

I zašto onda voljeti?

Jer ne prestaje. Ona ne prestaje. Ljubav je samoispunjujuća i sama je sebi svrha. Ljubav nas čini boljima. Učimo. 
Ne moraš imati osobu da bi ju volio i želio joj sreću, a veza ne mora biti savršena da bi bila veza. Bajke ne postoje. I uvijek bude drame i svađa i problema. I teških riječi i “GOTOVO JE!” drama-završetaka i mirenja s repom među nogama. 
Čak i kad se čini nemoguće i teško i misliš da nikada neće upaliti – baka koju znam meni kaže “Što je suđeno – nije izgubljeno.”
So, don’t worry if the cute guy doesen’t notice you today. Odds are da će se sutra zabit u tebe u busu. 
Samo da te ne poljubi u čelo kad te prvi put vidi u tramvaju. Onda nije cute guy – onda je psiho. 😉

365

Prošla je godina dana.
Točno godina dana, na minutu. Tj. bar kad ovo počinjem pisat, ne znam koliko će mi trebat da izbacim to iz sebe. Dugo, pretpostavljam. Neopisivo mi je teško. Ne znam zašto.

Prošla je godina dana bez tebe, godina rupe, praznine. Godina promjena, velikih promjena. Ništa više nije isto.
A taj dan, pred tih godinu dana… Ne sjećam se dana. Ne sjećam se ljudi, ne sjećam se. 
Sjećam se čekanja. Sjećam se da sam nekako uspjela doć do Zagreba na vježbe. Sjećam se da sam došla do vrtića u Vlaškoj, ušla, zazvonio je telefon, okrenula sam se i izašla. 
Sjećam se da si me večer prije znao. Bio si zbunjen, gubio si se, ali bila sam ti tu. 
Sjećam se da me po povratku iz Zagreba nisi. Tu smo te noć izgubili. Tu si noć otišao, ali mi te nismo dali. Sjećam se da su ti pluća bila toliko puna vode da nisi mogao disat, da si se trbušnim mišićima borio, a tvoje najbistrije, najplavije oči bile su mutne.
Sjedila sam na podu uz krevet i slušala udisaje, znala sam da su među zadnjima. I smetali su mi svi i sve i sve bih ih potjerala. Neka odu, nisi ti freakshow da te zure. Da cmizdre, nisi umro, TU SI, OPORAVIT ĆEŠ SE!
ŠUPCI!
Nisam znala da te ja mučim time što te ne puštam. 
A ti si otišao tek kad sam ja otišla. KAd si mogao. Kad sam te pustila.
Znaš, nikome nisam rekla koliko sam se tad ljutila na tebe. Izdao si me! Otišao si, a k tome još kad ja nisam bila tu. POBJEGAO SI!
Trebali su mi dani, tjedni da shvatim da nisi htio preda mnom. 
Danas sam na misi cmoljila. Poput kretena.Zurila sam u zid i pokušala ne mislit ni o čemu, ali uzalud. Suze su tekle. 
Svi su sad vidjeli koliko sam nekontrolirani kreten, balava budala, klinka. 
Znače li tebi ta masonska mantranja išta?
Nadam se da da.

Nadam se, zapravo, da je tebi lijepo. Da si na nekom zelenom brdu, uz svoje prijatelje koji su također otišli, da ste sretni. Da popijete koji dobar gemišt i da imate što raduckat lagano. Da idete na plivanja i nogomet.
Nadam se da ti je lijepo. 
Jer ako nije i raj ne postoji – sama ću se, kad vidim, vratit i podavit ko piceke sve koji su mi rekli da postoji.
Volim te.

Ak može Andrea Andrassy nasmijat ljude – zakaj ne bi i Mateja S. mogla?

 

Andrea piše dnevnik gradske cure. I kužim da ljudi to čitaju. Zašto ja ne bih onda mogle dnevnik djevojke sa Sela? (Sorry, Severina, nemoj me tužit za kopirajt.)
Uglavnom, Saša mi je rekao neka pišem neki blog. Pa idem vidit jel će se to ikome dopast. Bacite koji komentar tamo dole, recite jel kul.
Uglavnom, nasmijao ga post o današnjem danu.
Mislim, sve je počelo činjenicom da sam ja lijena. Nije mi se dalo izlazit iz auta kod Bille na Vrapču, jer bih onda morala do Črnomerca na bus, pa od Črnomerca do Frankopanske na tramvaj, pa od Frankopanske do Savske na još jedan tramvaj. Pa mi je bilo komotnije vozit se sa njima po brdima iznad Zagreba do Ksavera pa odatle 14icom.
Platila sam danak za lijenost…
Dakle – danas/jutros krecem s Ksavera tramvajem br. 14 prema faksu. Dok stojim naslonjena na one sipke, stolivec u onom niskopodnom tramvaju, u ćošku da se ne spigam (pošto vozači ZETa putnike voze ko vreće krumpira, a ja sam gospođa pa ne sjedam na sjedala, prepustim ih trudnim teenagericama) te mi tad stize mi FB poruka i odgovaram na nju, veselo tipkam po mobitelu dok ulaze ljudi. Dogovaram kavu s E., trač partija, naravno da sam happy. Nasuprot mene stane lik, 35-40, urednog izgleda, sredjen kao uredski sluzbenik – mora se sredit, pa si je kupil neki jeftiniji kaput, kosuljicu, cipele. Ono, random lik. Kajgod. Uocim ga i ignoriram nadalje. Stanica je onda kod skretanja prema Mlinarskoj (Gupceva Zvijezda?). Tak on stoji na par cm od mene kak vec stojimo nagruvani, a ja tipkam po mobitelu. Zuri malo u mene, ali ono  nemrem ga špotat jer ZURI U MENE. Također, kam da gleda ak je prema meni okrenut? Nije sova da okrene glavu u suprotnom smjeru. Kaj me, uostalom, briga. Jebemise, ja tipkam i idem po kavu u Express prije faksa. Već sam Express me veseli. Vozimo se. I odjednom se dotični “gospodin” samo nasloni prema meni I POLJUBI ME U TJEME I POCNE NEKAJ PRICAT.
Sad sam zbilja sve dozivjela. Najveci i najvisi oblik ZET-ludjaka. ZET-ludjak lvl 9000. Izasla sam iz tramvaja i nisam mogla doc sebi SAT VREMENA. Ako mislite da ste vidjeli ludjaka u tramvaju kad vidite da lik prica sam sa sobom i galami – sjetite se da je mene jedan uspio i poljubit.
GDI SI MENE NADJU I ZASTO JA PRIVLACIM LUDJAKE!?

Do poslijepodne nisam mogla doć sebi.
Svi se smiju, ja mašinicom želim kosu obrijat. Srsi. FUJ, JEBOTE!
Da se nisam tak stiltala – koljenom bih ga u jajčeka tak da više nikad ne bi mogo sexat.
(Iako sumnjam da uopće i sexa, osim možda sudopera ili jastuka.)

Drugo iznenađenje dana bio mi je brat. Brat vozi “bemve”.
Istinabog, to je više bemve za mene, jer sam cura, nego za njega. BMW “jedinica”, kao i audi A3 i mercedes “a klasa” su za tatine curice. Ali okej, auto je lep, lepo ide i fin je. Brz i jak i dobar. A i vozila sam ga tek jednom. Uz njega na suvozačkom sjedalu.
Slijedom gore navedenih činjenica zaključujem da nema tog Boga gdje bi on meni dao svog “Labuda”. (Da, LABUDA. Da, to je ime auta. Da, brat je dao ime svom autu.)
Ali idem ja ipak pitat “Smijem li uzeti tvoj auto do Krapine u periodu od 18 do 18:45h?”.
Odgovor je kratak i jasan “Smiješ, čuvaj se policije.” (auto nadilazi dopušteni limit jačine od 110konja za mene kao mladog vozača ispod 24godine)

U, JEBATE!

Šok, nevjerica, oduševljenje.
A onda munjevita pomisao proleti umom “Jebate! Bježi, Matejo! Bježi prije nego se predomisli!”

Uglavnom, napravila sam krug po Krapini, popila čajek u Iliru, jednom oduzela prednost, ali ne da bih ugrozila promet nego onako… Da mi je lik psovao mater jer kaj se ja baš sad moram isparkirat, trebam čekat da prođu auti, a ja strpljenja nemam.

Vozila sam se u bemveju. Bijah dasa.
Makar vozim ko kauboj. 😀

Don’t share it, just love it.

“Nemojte se rasipati najdražim pjesmama i davati ih ljudima. Ako ljudi odu nastane pizdarija.”
– @matejewski

Glazba je sticky wicket, glazba su sjećanja.
Ne valjda djeliti omiljenu glazbu, istina. Daš ju nekoj osobi poput djelića sebe, a onda ta osoba ode, a ono što te nekad činilo sretnim danas je grč u želucu.
…nekad sam znala tjednima slušat Antenu Zagreb. Antena Zagreb je bila bezlična, posrana i glupa. Nije imala glazbu punu emocija. Nije imala nikakvu glazbu, imala je pozadinsku buku.
A Radiohead mi je i danas problem, ponekad.

Glazba je.. Sreća!
EMOCIJE! Ljubav, sreća, melankolija, opuštenost.
Glazba je lijek.

Ne valja ju djelit, jer ljudi su šupci, pokvare ti ju. Glazbu djelite s oprezom, jer djelite sebe. Djelite ju pomalo i samo ljudima kojima vjerujete.

Mislim, moja poanta je da oprezno s djeljenjem sebe. Polako. Ljudi su šupci, nemojte se opeći.

Do you know me?

Pričamo, pitam te kako si. Što se dešava s tobom. Odgovaram na tvoja pitanja. Mehanički. Kratko.
Nekad dubok odnos danas je površan. Razmišljam o tome.

Kada se to desilo?

Vidimo se nekad, provodimo vrijeme skupa, ali tvoj pogled… Nisu to one oči koje sam znala. Oči koje su sijevale. Kojima sam vidjela u dubinu. Mutne su. Nema više mene u njima. Uzalud se tražim. Iskra je nestala.

Gdje si?

Šećem hladnim gradom. Pravim se hladna, zakopala sam se u svoje stvari. A nadam se da ću te sresti, onako slučajno. Da ćemo otići skupa na kavu u naš lokal, iako u dubini znam da nećemo. Srest ću sve i svakog prije nego tebe. Želim ti poslati poruku, uzimam mobitel. Zaključavam ga, bolje ne, stavljam ga u torbu. Prođem pa metara. Vadim ga. Otključavam. Ne, ne i ne. Bože, koliko glupo mora da izgledam.
Ne želim, nema šanse. Tvoj smijeh će bit plastičan, pogled odsutan. Ne želim kvarit uspomenu. Želim se zavuć tamo i nasmijat se kad se prisjetim lijepih vremena.  Tvoje kose, njenog mirisa, teksture. Pogleda koji bi sijevnuo u ljutnji. Glasnog smijeha koji je dizao i mrtve.

Ti si u drugim, sretnim, filmovima. Usrećuje me tvoja sreća.

 

Don’t look back in anger

Iako mi sve ove retrospektive nemaju smisla i detaljne analize prethodne godine ili “prolivenog mlijeka” kako ja to kažem čak pomalo idu na živce, uhvatila sam samu sebe kako to radim.
Izbjegavam to baš zato jer se ne želim prisjećat loših stvari. Ali noćas je bila jedna od onih, it was a bad one, nisam spavala i misli su se vrzmale glavom. “Izludit ću”, zaključila sam jutros, nakon 2-3 h sna.
Svi koji me znaju znaju i da mi je 2013. bila godina iz pakla. Borba još od lani, borba koja je završila urušavanjem nosivog stupa u životu. Sjeb svake situacije, prilike i svakog odnosa s ljudima oko sebe. Ništa nije išlo i ne ide onako kako bih htjela, onako kako sam si zacrtala, onako kako bi trebalo. Divim se onima koji su ostali uz mene i dalje me trpe. Ni sami ne znate koliko mi značite.
Godina obilježena borbom, učenjem, spoznajom, trudom, mukom, puno padova i pokojim usponom.
Ali ne dam se. Trudim se. Guram. Ne znam koliko ima smisla, jer mi se čini da guram glavom o zid, ali ne dam se.
Vidjet ćemo koliko će se tvrdoglavost isplatiti.
Svima od kojih bježim ponekad – nemojte mi zamjerit. Sagradila sam zid oko sebe i kad se priđe preblizu nastane panika. Još učim kako da to savladam i prevaziđem.
U 2014. ulazim odlučna u tome da radim na sebi. Imala sam “moment of clarity” i shvatila sam da trebam puno radit na sebi. Shvatila sam da znam i kako i što trebam radit. Možda će biti lakše.
Nemam definirane ciljeve, na tome još radim. Ne znam što žlim, ali znam što ne želim.
Ne želim samoću, dramu, komplikacije, zajebove, neuspjehe, nezadovoljstvo. Pa se mičem od ljudi, pomalo. Mičem se u izolaciju i krećem s radom na sebi.
U 2014. ulazim s planom da se popravim, da budem bolja, zrelija, pametnija, uspješnija.
2014. neka bude godina s još više učenja, još više spoznaje, još više znanja. Razumijevanja sebe. Neka bude bolja. Neka bude sretnija.
Vidimo se u 2014. 🙂

“Bože, koliko posla imam. Najbolje da malo odmorim.”

U jeku polaganja ispita sve odgađam i lelemudim. Odlazim na dječje rođendane i prežderavam se.

A trčat sam počela, ali ne danas. Danas žderem. I dok čuvam klinca u krilu i žderemo tortu bakice ispituju kad ću imat svoju djecu.
Naravno! Jučer sam se napila, sljedeći mjesec planiram putešesvije, faks ću završit nikad, a jedino o čemu mogu mislit je zapravo sex.

Sex i autoškola. Sex i vožnja. Na to mi se i svodi život. Sex i aute. I trač partije s Natalijom na zidiću kod njenog ureda. A oni bi da imam djecu.
Razmišljala sam malo o tome. Ona je ozbiljna, stabilna. Ja… eto, znate me. I o tome da je to možda jednostavno ona riječ kojom se volimo nabacivati kad si ne znamo pomoć sami – sudbina.

Možda je nekima suđeno nać neke ljude, a drugima je suđeno… zajebavat se. I kad žene pričaju da je on njihov “prijatelj”…

Ne znam, ak se mene pita… Žene su prijateljice. Muškarci su za sex.
Je li to normalno, ili sam ja doista santa leda,  emotivno autistična, kako me nazvao jednom jedan pripadnik spola s penisom?
Po meni su žene uglavnom jednake. Razlika je u tome koliko glumimo. Glumimo da nam je/nije stalo, glumimo da smo dame,glumimo da nam se gadi podrigivanje i češkanje muda, pa ulijećemo u kuću, podrignemo kad zatvorimo vrata i izvučemo gaće iz guzice.
Generalno, zašto je društveno prihvatljivo lagat da bi ispao fin i nešto što u biti nisi?
Zašto postoje društvene norme i etikete? Za žene to bude uči-završi faks-nađi posao-nađi muža-štancaj djecu-odgajaj djecu-ostari-umri? A usto budi dama na cesti, domaćica u kuhinji i kurva u krevetu? Crkva u nedjelju?

Zašto se osoba, neovisno o spolu mora zaljubit, oženit, djecu imat kako bi bila potpuna?
Kada će se promjenit taj generalni svjetonazor i na ljude se prestane vršit društveni pritisak, neće postojat “norme”, tad će ljudi i generalno bit opušteniji birat partnere i veze će bit dugoročnije.
Or am I wrong?